Izvor: Moja Hercegovina

Osnivač Socijalističke partije u Republici Srpskoj i aktuelni predsjednik Saveza penzionera i potomaka, Dragutin Ilić, tvrdi da će vlasti u Republici Srpskoj, ukoliko nastave sa sadašnjom politikom, na kraju prisiliti gladne i obespravljene građane da masovno izađu na ulicu i tamo se izbore za svoja prava.

U intervjuu za Moju Hercegovinu Ilić, između ostalog, govori o aktuelnoj situaciji u Banjaluci, gdje skupštinska većina predvođena SNSD-om blokira donošenje gradskog budžeta, kao ljekar ocjenjuje kontroverzne mjere Republičkog kriznog štaba u vezi pokušaja suzbijanja epidemije virusa korona, govori o stanju u Socijalističkoj partiji, koju je osnivao u ratnim godinama…

Kako komentarišete blokadu normalnog funkcionisanja Grada Banjaluka, kojoj svjedočimo ovih dana? Ko je za to kriv?

To što se dešava u Banjaluci i Bijeljini, gdje gradonačelnici nisu iz stranaka koje čine vlast na nivou Republike, govori o mnogo čemu. Prvo, da kao društvo još nismo sazreli da sami upravljamo sobom. Kod naših građana još ne postoji dovoljno razvijena svijest da su oni ti zbog kojih postoji ono što zovemo država ili vlast. Da oni biraju svoje predstavnike koji će upravljati institucijama vlasti i da ih mogu smijeniti ako ne rade u njihovom interesu. Tome, nesporno, doprinosi i podanički mentalitet, kao posljedica naše prošlosti. Navikli smo da o našoj sudbini odlučuje neko drugi, da se mi ništa ne pitamo i da treba samo da slušamo. Zbog toga je postalo normalno da imamo vođu, makar on bio slijep kao kod Domanovića. Svemu ovome treba dodati prisustvo stranaca, koji uveliko doprinose ovakvom stanju. Javno proklamuju sve one vrijednosti koje imaju u svojim zemljama, a zakulisno sve čine da održe status kvo.

Na šta konkretno mislite?

Stranci su nam nametnuli nakaradni pravosudni sistem, preko svojih igrača, a naših nacionalnih vođa, uništili su ekonomski sistem i učinili ga ovisnim o njihovim interesima. Nametnuli su nam i Izborni sistem u kome su moguće razne zloupotrebe i prepravljanje izborne volje građana bez posljedica za one koji to čine. Jednostavno rečeno, mi smo, kako napisa moj Kočić, “roblje nezarobljeno”. U takvom sistemu je onda moguće da odbornici skupštinske većine, koju predvodi SNSD, i u Banjaluci i u Bijeljini ne rade u interesu onih koji su glasali za njih, nego slijepo izvršavaju nalog vođe, pa makar i oni sami i njihove porodice trpili štetu. Ono što sve treba da zabrine jeste to da se radi o mladim ljudima, kod kojih preovladava filozofija: živjeti lagodno po svaku cijenu! Ne treba učiti, ne treba ništa znati, ne treba raditi. Treba se samo učlaniti u vladajuću stranku i slijepo slijediti vođu, a šta će biti poslije o tome ne razmišljaju. Direktan odgovor na vaše pitanje ko je kriv za ovakvo stanje jeste povrijeđena sujeta vođe, koji je potpuno izgubio vezu sa realnošću i kome niko od njegovih podanika u stranci, zbog ličnog komoditeta i interesa, nije spreman da protivrječi.

Da li će se “osveta” Milorada Dodika Banjaluci, koju je lider SNSD-a odmah poslije lokalnih izbora otvoreno najavio, Dodiku i SNSD-u u najvećem gradu Srpske “obiti o glavu”, kako tvrde brojni opozicionari, ali i analitičari?

To je neminovnost. Krčag ide na vodu dok se ne razbije. Batina ima dva kraja, kaže narodna mudrost. Ja sam ga na to upozorio prije nekoliko godina prilikom slučajnog susreta, kada sam mu rekao da će da završi kao Čaušesku. Ovaj narod može mnogo da trpi, ali kad mu prekipi onda se zna šta slijedi. U psihologiji je poznato da ljudi prvo dožive razočaranje, postanu bezvoljni, sljedeći stadiji su depresija koja prelazi u očaj, a iz očaja prokulja bijes. Ova godina je posebno kritična jer je zbog nametnute priče o pandemiji i pogrešnih mjera koje je vlast preduzimala uništena ekonomija, zaustavljen je odlazak u inostranstvo, pa broj siromašnih i egzistencijalno ugroženih porodica svakodnevno raste. Vlada nije ništa učinila, iako smo to od nje tražili, da preusmjeri najveći dio budžeta u poljoprivredu, da se zasije svaki pedalj obradive zemlje, da makar ne pomremo od gladi. Nezadovoljstvo građana raste iz dana u dan i Dodiku je to moralo biti jasno nakon izbora, kada su njegovi kandidati za gradonačelnike izgubili u dva najveća grada, jer je prirodno da tu prvo počinje osvješćivanje građana.

Gdje je izlaz iz ove situacije, s obzirom da Banjaluka teško može funkcionisati na ovaj način u naredne četiri godine.

Imaju samo dva rješenja. Da SNSD i njegovi sateliti shvate da ovakvom politikom rade direktno protiv sebe, jer ne mogu više računati da mogu kupiti dovoljan broj glasača. Protiv sebe su okrenuli i one koji su uvijek glasali za njih, a trenutno rade u institucijama vlasti i javnim preduzećima. Znači prihvatite realnost i umjesto da silnu energiju trošite na sukobljavanja, osporavanja i blokade, zajedno radite u interesu grada. Drugo rješenje, ukoliko nastave sa politikom blokada i ometanja funkcionisanja gradske vlasti, biće izlazak građana na ulicu.

Vlasti u Republici Srpskoj, ali i rukovodstvo UKC RS tvrde da je Srpska, odnosno njen zdravstveni sistem, među najboljima u regionu kada je u pitanju spremnost za borbu protiv korona virusa. Kakvo je vaše o mišljenje o tome? Da li mjere, koje donosi Republički krizni štab, pomažu ili odmažu toj borbi?

Bio sam ponosan što sam ljekar kada je početkom marta prošle godine prvi u regionu istupio naš ministar zdravlja, koji je po specijalnosti epidemiolog sa vrlo korektnim upozorenjem o rizicima od novog soja virusa gripe nazvanog Kovid 19. Nažalost, to je kratko trajalo pa je dirigentsku palicu preuzela politika, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Obzirom da sam, pred rat i prve godine rata, bio direktor Kliničko-medicinskog centra, koji je tada imao u svom sastavu pored KBC-a, Doma zdravlja i Apoteka Banja Luka, još šest domova zdravlja iz okolnih opština, ne mogu se složiti sa takvom ocjenom. Prosto ne mogu da vjerujem da je struka ustuknula pred politikom. Najveći dio mjera koje su preduzimane je pogrešan i nažalost bio diktiran izvan struke. Ne treba biti ljekar niti pristalica teorija zavjere pa zaključiti koliko u tim mjerama ima kontradiktornosti. Od toga da Svjetska zdravstvena organizacija pandemiju proglašava mimo doktrinarnog stava da smrtnost od zaraze mora biti veća od pet odsto, a ovdje je ispod jedan odsto, da nije utvrđeno da li je virus iz prirode ili iz laboratorije, da vijesti počinju i završavaju sa brojem zaraženih i umrlih, da je zabranjena obdukcija umrlih kako bi se utvrdio stvarni uzrok smrti, da se vrše testiranja potpuno nepouzdanim metodama, do propisivanja nošenja maski na otvorenom, nošenja rukavica pa povlačenje te mjere, do toga da se uvode policijski sati, kao virus je zarazan do određenog sata, a poslije toga nije, da bi to sve kulminiralo zbrkom oko vakcina. Ali ono što je je jedino u tome tačno jeste da su odabrane farmaceutske firme, proizvođači maski i sredstava za dezinfekciju zaradili milijarde.

Kako komentarišete to što Milorad Dodik svako malo najavljuje referendum o osamostaljenju Srpske, a reakcija iz OHR-a, SAD i EU nije ni približna onoj kada su ranije ti isti predstavnici međunarodne zajednice, za mnogo sitnije stvari, kažnjavali i smjenjivali izabrane funkcionere RS?

Kada jednom prihvatite da budete nekome sluga, da prodate svoj obraz i dostojanstvo za lični interes, moć i bogastvo, onda sve ovo što nam se dešava postaje logično. Ta Amerika, Engleska i Evropska unija, koje nam pričaju o ljudskim pravima i slobodama, o vladavini prava, o građanskom društvu, o boljem standardu građana to rade zbog svojih, a ne naših interesa. Da bi nas lakše držali u zabludi i pokornosti onda to čine preko tih svojih piona, koje su nametnuli kao nacionalne zaštitnike, omogućili im neograničenu moć, kojom svako svoje stado drži pokornim. Kad god se pojavi neko ko bi to raskrinkao i pokušao promjenu, proizvode se nacionalne tenzije, a strah kao najjače emotivno stanje se koristi kao sedativ. I tako, evo, 25 godina. Lično sam iskusio to pragmatično ponašanje Zapada, kada su pokušali da me kupe 1998. godine kada je bila arbitraža za Brčko i kada Nikola Poplašen, kao predsjednik Republike Srpske, nije htio dati mandat Dodiku za predsjednika Vlade. Odbio sam sa obrazloženjem da će oni otići, a da ja ostajem i kad ne budem to što sam tad bio, nego obični građanin, hoću da prođem kroz svoj grad uspravno gledajući svakog u oči.

Bili ste jedan od osnivača Socijalističke partije u Republici Srpskoj. Zašto ste napustili stranku?

Ne, ja nisam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Republike Srpske, nego njen osnivač. Kada sam shvatio da se tadašnjoj politici Radovana Karadžića i SDS-a, za koju sam smatrao da je pogrešna i na štetu srpskog naroda, kao što su politike Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana bile na štetu druga dva naroda, može suprotstaviti samo drugom politikom. Kako sam po opredijeljenju ljevičar, u ljeto 1992. počeo sam da pišem program i da tražim istomišljenike. Pod kraj godine imao sam već popriličan broj budućih članova nove partije, kojoj ću tek krajem februara 1993. dati ime, a nakon susreta sa Milomirom Minićem, generalnim sekretarom Socijalističke partije Srbije, početkom aprila, čiju smo podršku tražili i dobili, zakazali smo osnivačku skupštinu 2. juna u Banskom dvoru u Banjaluci. Dakle, ja sam hodao po Republici Srpskoj, noseći glavu u torbi tražio ugledne ljude i formirao opštinske odbore. Ja sam u partiju doveo i Radišića i Radmanovića, koji će je poslije zbog ličnih interesa rasturiti, i Đokića i Radojičića i sve potonje istaknute političare. Moja najveća greška je bila to što sam tražio za saradnike politički najiskusnije, a ne najodanije, ne meni nego ideji i programu partije. Tada mi je Radmanović, kome sam kao predsjedniku banjalučkog Gradskog odbora povjerio tehničku organizaciju, na Prvom Kongresu 2.juna 1996. uzeo kormilo iz ruku i dao ga Radišiću, jer je htio da iz sjenke on upravlja partijom, kao što to godinama radi u SNSD-u. Nakon devet godina borbe da partiju vratim na pravi put, kada je Đokić, koga sam doveo na čelo Partije na vanrednom Kongresu u Tesliću, zbog loših rezulata i zbog pravosnažne presude za krađu impulsa od M:tela odbio da se povuče sa mjesta predsjednika i ponovo izabran, krajem 2005. sam napustio Socijalističku partiju jer nisam htio da ostanem sa lošim ljudima, po onoj narodnoj: “S kim si takav si”.

Gdje su socijalisti u Srpskoj danas?

Ta moćna Socijalistička partija, koju smo ja i moji drugovi, iskreni socijalisti, stvorili u najtežim uslovima u ratu je razbijena onog trenutka kada smo prerano ušli u vlast sa koalicijom Sloga zbog ličnog interesa pojedinaca u vrhu partije, nekoliko puta se dijelila, da bi je konačno uništio Petar Đokić.

Kako to mislite?

Đokić je najnemoralniji čovjek koga sam ikad upoznao, a upoznao sam na desetine hiljada ljudi u životu! Ta Socijalistička partija, koju je on privatizovao, sa onom partijom koju sam ja stvorio ima samo zajedničko ime i ništa više! Ona je samo sluškinja Milorada Dodika i služi za zadovoljenje interesa Petra Đokića i te grupe klijentelista oko njega. Pošteni članovi, kojih još ima, nemaju nikakve koristi i služe samo kao glasači tim nečasnim ljudima, jer jednostavno nemaju snage da nešto promijene, a smatrali bi da su izdali ideju oko koje su se svojevremeno okupili, pa nastavljaju članstvo po inerciji. Na žalost, u današnje vrijeme zbog sunovrata svih moralnih vrijednosti, sve političke partije i stranke su se pretvorile u interesne grupe. Nema tu više nikakve ideologije. Najbolji primjer je SNSD. Kakva su to oni ljevica, kakvi su to oni socijaldemokrati? Možda nešto od toga ima u njihovom programu, ali njihovo praktično djelovanje odgovara više krajnjoj desnici, odnosno nacizmu.

Da li opozicija u Srpskoj ima snage da na opštim izborima sljedeće godine porazi Dodika i SNSD? Šta je, po vašem mišljenju, potrebno učiniti da se to dogodi?

Opozicija, oličena uglavnom u SDS-u, PDP-u i odnedavno DNS-u, je pokazala nekoliko vrlo vidljivih mana. Prva i najvažnija je to da nisu konzistentni u svom političkom djelovanju, još nemaju jasnu ideju kako poraziti aktuelnu vlast iako im je ona pružila bezbroj prilika za to. Najbolja je bila 2014. godine, kada su kupljeni poslanici da bi aktuelna vlast mogla da ima većinu u Narodnoj skupštini. Dalje, rukovodstva ne kontrolišu kadrove po dubini niti u partijama vlada neophodna disciplina, a to je posljedica već konstatovanog konformizma i klijentelizma koji su preovlađujući. Dalje, lične ambicije i sujete ljudi u rukovodstvima su razlog zašto nisu zajedno nastupali na izborima sa jedinstvenom listom i kandidatima za pojedinačne funkcije. U ovome je i odgovor na drugi dio pitanja. Opozicija može da pobijedi aktuelnu vlast, koja je u ogromnoj prednosti, jer kako narod kaže “kod njih je i nož i pogača”, samo ako se ujedini i stvori jedinstveni blok, sa jedinstvenom listom kandidata za sve pozicije.

Da li će vaš Savez penzionera i potomaka biti dio moguće “jedinstvene opozicione priče”?

Savez penzionera i potomaka, čiji sam trenutno predsjednik, ponudio je Platformu na kojoj bi se okupile sve političke organizacije, udruženja građana, nevladine organizacije i javne ličnosti, koji nisu zadovoljni postojećim stanjem. Tri glavna principa u Platformi, za koja vjerujemo da su prihvatljiva za sve normalne ljude koji žele dobro sebi i svojoj porodici su: zakon mora da važi za sve jednako, najsposobnije na najodgovornije dužnosti, bez obzira da li su članovi ove ili one stranke ili nestranačke ličnosti i treće, sa narodnim novcem mora da se upravlja domaćinski, odgovorno i javno.

Zašto ste se ponovo politički aktivirali?

Rodio sam se na planini, a mi gorštaci vrlo smo osjetljivi na nepravdu i ne možemo da ne reagujemo na nju. A pošto je oko nas puno nepravde, ne mogu to pasivno posmatrati. Uz to, bio je veliki pritisak na mene od strane mojih starih drugova, osnivača Socijalističke partije, mojih školskih drugova i poznanika. Naravno, bilo je i onih koji su me pitali što će to meni? Odgovorio sam slikovito. Zamislite, ja naišao pored Vrbasa, a tamo se davi čovjek. Ja okrenuo glavu i prošao. Ne spadam u takve. Ja ću skočiti da pomognem, pa makar se i utopio! Volim ljude i zbog toga sam prvo završio Medicinsku školu, a zatim i fakultet, da bih pomagao ljudima. Kao ljekar mogu pomoći samo onima koji su oko mene, a kao političar mogu pomoći svim građanima u zemlji u kojoj živim, tako što ću se izboriti za sistem u kome će ljudi moći da žive slobodno, donijeti zakone i propise koji će im omogućiti da žive od svoga rada, da budu pravno sigurni, da mogu školovati djecu, da se mogu liječiti. Jednom rječju, da žive kvalitetno. Dakle, ovo je moj posljednji pokušaj da ljudima vratimo nadu da nije sve izgubljeno, da još postoje ljudi koji ne misle samo na sebe i spremni su da se bore za opšte dobro i da u opštem dobru mogu trajno naći dobro za sebe i porodicu, da samo sami možemo sebi pomoći i to tako da se oslobodimo straha i stanemo jedan uz drugog. Posebno apelujem na moje kolege penzionere da ne prihvataju da su stari i da su balast društva, kako to hoće da prikažu vlastodršci, nego da smo mi najvažniji i najdragocjeniji resurs društva. Među nama je koncentracija znanja, iskustva i mudrosti, koje trebamo prenijeti na našu djecu i naročito unuke, jer svi smo mi bivši koji smo obavljali od prostih do najsloženijih poslova. Kada udružimo naše znanje i iskustvo i njihovu mladalačku snagu i energiju, možemo pomjerati brda.

Ima li u opoziciji mladih snaga koje su istinski spremne da pokrenu promjene?

Da ne ostane kvalifikacija za mlade sa početka ovog intervjua. Nasuprot grupaciji mladih koje sam ranije pomenuo imamo i svijetle primjere, oličene u gradonačelnicima Drašku Stanivukoviću, Ljubiši Petroviću, Zoranu Vidiću, Đorđu Milićeviću, narodnim poslanicima Jeleni Trivić, Nebojši Vukanoviću, Ljubiši Kruniću, koji pokazuju da imaju svoju ličnost, svoj ponos i dostojanstvo, onu revolucionarnu energiju koja s pravom pripada mladim ljudima. Oni su pokazali da postoji nada da se ovdje mogu napraviti promjene. Zato im poručujem da u svom daljem političkom radu i gradnji uspješne karijere imaju ispred sebe sliku planinara, koji da bi se popeo na vrh strmog grebena mora upotrijebiti veliku snagu i umijeće, a onda, kad se popne, opijen uspjehom napravi pogrešan korak i strmoglavi se u provaliju. Međutim, veća šteta od toga što ćete vi tako okončati svoju političku karijeru jeste to što ćete ugasiti nadu koju ste probudili kod naroda, da se ovo stanje ipak može promijeniti. Zato je vaša odgovornost još veća. Nadam se da se nećete libiti da nas starije ponekad upitate za savjet i da ćete znati iskoristiti naše iskustvo, znanje i mudrost.

Ognjen Tešić